Kada smo došli, djeca su nas dočekala veselo, sa smješkom na licu. Ravnateljica Esmeralda Sunko nas je upoznala s djecom i njihovim velikim domom u kojem ima više od 400 djece. Poslije je došao jedan vrlo drag gospodin koji često dolazi raspoložiti tu djecu s gitarom. On je svirao dok su djeca plesala i pjevala oko njega. Mi koji smo ih došli posjetiti, nismo mogli vjerovati da se netko može toliko radovati glazbi i posjetiteljima. Poslije pjevanja i plesanja smo se upoznali sa djecom. Djeca su bila draga i pristojna i razgovorljiva kao da se znamo već dugi niz godina. Ono što je posebno kod njih je da se svi drže kao jedna velika obitelj. U školama uče isto što i mi u našoj, no razlika je što to oni uče sporije. Razredi su im podijeljeni u grupe od dvoje i troje, a ima i razreda od pet i više učenika. Tamo smo saznali da u domu ima onih koji žele biti umjetnici, političari, glumci, pjevači itd...

Dok smo bili tamo, shvatili smo da oni nisu puno različiti od nas. Shvatili smo da oni znaju cijeniti ono što imaju, bilo to nešto veliko ili malo, da se znaju veseliti posjetiteljima i životu na poseban i iskren način...

Tonka Parčina, 7.a