Osnovna škola Petar Berislavić Trogir

                                         Put na Mjesec

        Cijelu večer nisam oka sklopiti  mogao. Uzbuđenje je vladalo  mnome.“Ipak ću otkriti novi svijet!“mislio sam. Svanulo je i to jutro. Mnogo je ljudi došlo da vidi taj događaj. 

           Tu je bila moja posada:Jean Rick,Tommy i ja. Krenuli smo u svemir. Bili smo uzbuđeni. Još malo pa krećemo! 3,2,1….Pali!Bio je to krasan prizor. Sve više smo se približavali Mjesecu. Kometi i sateliti letjeli su oko nas. Počeli smo kružiti na dvadesetak kilometara oko Mjeseca, Odlučili smo se spustiti.“Ja hodam po Mjesecu!“ uskliknuo sam dok me Tommy snimao. Našu smo letjelicu ostavili pokraj kratera. Uživao sam gazeći po tvrdoj Mjesečevoj kori. Svaki trenutak ponosa i sreće dijelio sam sa svojim timom. Ovaj je novi svijet poseban. Na njemu se osjećam bezbrižno i sretno, kao da sam ponovno rođen. Zasigurno bih volio živjeti ovdje.  Ne bih imao obveza,sanjario bih i osvježio svoje misli. No, vrijeme je da se vratim na Zemlju. Čekaju me nove obveze i nove odgovornosti. S tugom u srcu pozdravljam svoj čarobni Mjesec koji je na mene ostavio velik dojam. Ovo je sigurno bilo najbolje putovanje u mom životu. Vraćam se domu i napuštam beskonačan svijet u kojem vladaju mir i tišina. Kada smo ušli u tane i krenuli,Tommy je ugledao velik meteor. Išao je prema nama brzinom svjetlosti. Udario nas je a mi smo se ljuljali kao ljuljačka na vjetru. Meteor nas je usmjerio prema Suncu. Već sam osjetio kako me prže Sunčeve zrake. Odlučno sam rekao:“Idemo obući naše protusunčevo odijelo, idemo istražiti Sunce!“ Jean Rick i Tommy su pristali. Obukli smo protusunčevo odijelo i zakoračili na Sunce. Bilo je čarobno. Svi ti kontrasti narančaste magme i elektrona stvarali su novi svijet. Odjednom naiđemo na pećinu. Bilo je mračno,unatoč Sunčevoj svjetlosti.“Možda tu ima života!“kažem veselo. Kad smo zašli u špilju, zaista,tamo bijahu mali elektromagnetski roboti. Bili su 30  puta pametniji od čovjeka jer su, za razliku od nas, oni programirani u posebnoj tvornici u špilji. Svaki dan proizvodila bi se 3 Elektronita, kako smo ih mi nazvali. Pozdravili smo se s njima. Sjeli smo za magmatski stol. Porazgovarali smo pomoću mimike jer nismo znali njihov elektromagnetski jezik. Mimikom su nam pokazali da imaju svoga Zaštitnika,vatrenu pticu Felixa. "I tako", mimikom će oni nama,"prije mnogo godina na Sunce je pao meteor. Iz njega je izašla mala ptičica. To nije bila obična ptičica,to je bila ptica od plamena,kako su je zvali. Hranila se magmom. Sada je narasla u svoju maksimalnu veličinu. Nazvali su je Felix, što na njihovom znači“zaštita“.Tako ih  ptica čuva i dan danas, zahvaljujući svojoj snazi koju crpi kada je na najužarenijoj točki Sunca. Mi smo ih začuđeno gledali.:“Ljudi,ljudi,“reče Jean Rick,“eno meteor!“ I, zaista, bio je to meteor. Elektroniti pozovu Felixa svojim čarobnih obredom. Felix se zaleti u meteor i on se rasprši. Svi su se divili njegovoj snazi. Kada uništi meteor, Felix krikne svojim paklenim, glasom i odleti ponosno. Nastavili smo razgovarati s Elektronitima .Nismo bili svjesni da ćemo uskoro biti napadnuti. Oni nastave:" Prije mnogo godina naš su planet napali Ledoniti s Neptuna. To su strašna čudovišta ledene krvi. Tada još Felix nije  postojao. Bojimo se da će nas opet napasti."

   Kad zaista,u daljini, ukaže se Ledonitski Spaceship. To je svemirski brod otporan na sve osim leda. Felix im ne može pomoći. No, tada se je umiješam:“Može nam Felix pomoći! Imam cjepivo koje ga može na jedan dan pretvoriti u ledenog Felixa." “Bravo!“„Hajde,pozovite Felixa da ga cijepim!"kažem ja. Felix krene u bitku. Ledonit su pucali na njega svojim Ledo-raketama. Ranili su mu krila. No, tada Felix iz svog ledenog grla izbaci ledenu lavinu koja raspolovi Spaceship na pola. Felix mu zada završni udarac. Skupi spoji ruke i iz njih izbaci polarnu kuglu koja odnese Spaceship kao kugla čunjeve. Ledeniti i Spaceship padnu na Sunce i otope se…Svi su slavili Felixa. Napravili smo veselu povorku.

         Odjednm čujem zvuk zvona:zvrrr,zvrrr...

"Sine, hajde u školu, zakasnit ćeš“ ,reče mama. Ipak je sve to bio samo san.

Mate Prnjak,6.d

 Putovanje u budućnost

        Godina je 2030. Tehnologija se sve više usavršava. Michael Johanson 2028. izmislio je vremeplov za putovanje u budućnost. Ove dvije godine skrivao je svoj izum. Odlučio mi ga je pokazati.            Zadivljeno sam stajao ispred granice sadašnjosti i budućnosti. Vremeplov me pokretao  pomoću ručke, a ona je pokretala 28.000 vati. Dovoljno da vas povede na bilo koju točku budućnosti. Ja sam izabrao kraj svijeta -apokalipsu. Vremeplov me odveo tamo. Kad sam došao,imao sam što za vidjeti. Ljudski um unaprijeđen je do savršenstva. Nema siromašnih, samo bogati ljudi s kućama od kristala.  Automobili su tu nepoznata riječ. Jedino prijevozno sredstvo je leteći tanjur te podzemna željeznica u kojoj vlak dostiže brzinu od 16.728 km/h. no,što će im sva ta tehnologija,kad nitko nema prijatelja. Svaki dan izbija novi rat za moć i tehnologiju. Zemlja je doslovno napukla. Jedini krivac su ljudi,ludi znanstvenici koji pokreću ratove. Niti jedno jedino živo biće nije normalno, osim mene. Svatko svakome nanosi bol radi proučavanja novih elemenata koji mogu unaprijediti tehnologiju još više. Nitko se ne pita:“Što će biti sa Zemljom?" Sakrio sam se iza zlatnog stupa i promatrao krvoproliće na bojnom polju. Žalosno je gledati te uzaludne ratove. Zašto ljudi žele još,a mogu se zadovoljiti ovime sto imaju? Sva prirodna bogatstvo su uništena. Na ovom planetu  vlada mržnja i negostoljubivost. Ovakav planet ne želimo gledati u budućnosti ,no ako se ljudi ne promijene,ove moje pretpostavke sigurno će se ostvariti.  Sada idem, ne želim gledati ovu mržnju i sukobe koji ničemu ne vode. Pri odlasku se okrenem, a tamo,na bojnom polju, Zemlja popusti pod utjecajem ljudi. Vulkani izbace magmu,koja povuče sa sobom u smrt sve ljude. Sva tehnologija i znanost raspadne se kao kula od karata. Sve što su gradili stoljećima, svojim su nemarom ljudi uništili u trenu. Nemar,uništavanje,rušenje zemlju su iscrpili do krajnih granica.  Svi viškovi  kemikalija koje su bile potrebne za izradu novih stvari i tehnologija, bili su proliveni uokolo. Tako su ljudi na neki način otrovali zemlju i uništili je.

            Kada se Zemlja razruši kao zgrada od papira, ja uletjeh u vremeplov i otiđem. Ipak mi je draže živjeti sada, nego da da živim u vrijeme apokalipse. Učinimo sada i ovdje sve da do nje ne dođe.

                                                                                                       Mate Prnjak,6.d

San

         Noć je. Čak ni zvijezde ne sjaje kao uzaludna nada da nije već došao kraj. Gusti mrak omeđen je zidovima koji se međusobno približavaju,  zatvarajući se i tvoreći ovaj oduran osjet klaustrofobije koji polako prožima moje misli. Otvorih usta želeći vrisnuti hrabro i bez straha, no pri jadnom pokušaju osjetim jedino bol,čistu bol. Usne zapečaćene kletvom,ušivene koncem sestara sudbine. Uzaludno ih pokušavam otvoriti, no umjesto krika javi se patnja. Glasovi počnu žuboriti mojim mislima,bezobrazno se rugajući mojoj sudbini,neprestano ponavljajući što me očekuje u mraku,što u njemu čuči, Cereka se. Krezubog osmijeha i trulog daha. Ružna tišina odjednom zavlada ovdje. Glasovi crnih misli umuknu,sve pjesme nestanu. Jedino ostaju tihi i spori otkucaji srca koji polako odmiču u beskrajnu tminu,no i njih tišina proguta. Napokon...

                                                                                                          Monika Miše,8.d

Crvenkapica sa znanstvenog gledišta

            Temeljeći svoju odluku na pretpostavci da je prijeko potrebno posjetiti baku u skladu s potrebom transformiranja rodbinskih odnosa i podupiranjem obiteljskog povezivanja, Crvenkapica je donijela važnu i neodgodivu odluku- posjetiti baku na njenom malom seoskom gospodarstvu.

            Iz potrebe da skrati vremensko razdoblje pješačenja, za put je odabrala prečac i uštedjela 2 h. Sa sigurnošću može se reći da njena procjena nije bila točna zbog učestalih zastajanja iz želje da ekološki neosvješteno uništava prostore popunjene biljkama iz porodice kritosjemenjača. U jednom od brojnih takvih pothvata prekinula ju je životinja pod nazivom vuk (lat. Canis lupus, sivi vuk) na čijem se staništu upravo nalazila. Izazvao joj je osjećaj straha i ubrzano otkucavanje srca laganim uzvikom koji je glasio: „Bu !''. Doznavši sve potrebne podatke u vezi s mjestom stanovanja Crvenkapičine uže obitelji, Vuk se podvrgnuo pothvatu da preduhitri Crvenkapicu u točno 8 h i 46 min. Sklop okolnosti za baku nije bio pozitivan kada ju je na vratima dočekao Vuk i počastio se obilnim obrokom. Sat i 15 minuta kasnije, Crvenkapica je na ta ista vrata pokucala tri puta u razmaku od 4 sekunde na što je dobila odgovor da može ući u objekt stanovanja. Sumnju kod nje izazvale su Vučje uši koje su bile dugačke 10 cm i 3 mm, te usta koja su se otvarala za 180°. Vuk nije čekao, već je konzumirao i Crvenkapicu također. Polegao je trbuh na primitivni ležaj te se tako pritajio nakon počinjenja kobnog zločina. Ali, igrom slučaja, pronašao ga je tajni agent kojemu je poslovno ime bilo „Lovac Luka'' i izveo na njemu rutinsku operaciju izbavivši baku i Crvenkapicu iz trbuha. Spasivši dva života, odlučio je poštedjeti i treći te je Vuka, uz dogovorenu nagodbu, pustio na slobodu.

                                                                             Lucija Šuto,8.b

Da je meni vjetar biti

Da je meni vjetar biti

cijelim svijetom prolaziti.

Letio bih preko mora i planina,

preko  livada i ravnina.

Gledao bih sa visine

razna mora i doline. 

Ivan Buličić, 3.c

Jelka Jela

                Svi ste sigurno čuli za božićno drvce jelku  pa je ova priča  baš o njoj. O jelki koja je dobila neočekivano. Bilo je šesnaest sati.Jelka Jela češljala je svoje grančice i hvalisala se drugima: "Ja ću ove godine ići u najljepši stan, u najbolju obitelj i okitit će me najljepšim ukrasima, jer ipak sam najgracioznija od sviju". Druge jelke nisu voljele Jelu jer je bila prava hvalisavica. Svako jutro ptičice su joj nosile eterična ulja. Kad joj je bilo hladno, grijale su je, a kad joj je bilo vruće, hladile su je. Bila je prava dama. Tako jednog dana stiglo je dugo iščekivano jutro. Jela se spremila i podrugljivim smiješkom pozdravila prijateljice. Vozila se tri dana, i putem je upoznala mnogo novih prijatelja koje je čekala slična sudbina. Tri dana je prošlo i stigli su. Kuća izvana nije bila baš bajna, no to je valjda jer je iznutra predivna, pomislila je. No kad je ušla, skoro su joj iglice otpale s glave. Pjesma, djeca, buka, pa ona nije toga dostojna. Kada su je počeli kititi,jako se razočarala jer su kuglice bile sasvim obične,najjeftinije u gradu. Tada je shvatila da se nalazi u sirotištu, okićena pokvarenim svjećicama. Stajala je tu danima misleći da je ponižena, ali ta djeca su je voljela, ona je njima uljepšala Božić. Počela se s njima družiti, svaku večer učila ih je novim pjesmama. Zajedno su radili kolačiće i plesali. Jela ih je zavoljela. No, došlo je i vrijeme njena odlaska. Djeca su plakala,ali Jela im je pokušala objasniti da je njezin odlazak neizbježan. Za kraj su pojeli najljepše kolačiće, otpjevali najdraže pjesme i Jela je otišla. Iako djeca nisu znala, grijala ih je do kraja zime i bila je s njima svakog idućeg Božića.

                                                                           Marea Biočić,6.a

Život u vodoskoku

          Život u vodoskoku nije nimalo jednostavan. Kako živim na gradskom trgu, ljudi mi cijeli dan ne daju mira. Stalno me gnjave. Djeca me svojim ručicama udaraju i raspršuju. Prolaznici me gađaju novčićima, a kako se stalno vrtim kroz vodenu pumpu, ne znam hoće li  u sljedećem krugu netko htjeti sa mnom oprati ruke. Sve je teže ostati čista kapljica vode u vodoskoku.

                                                                         Natali Radić ,3.c

Srebrna bajka

Srebrna bajka stigla je u moj kraj.

Svjetlucave zvijezde

 ogledaju se u moru.

Nježni je vjetrić propirio

šumom ,

posuo granje srebrenim prahom

i s njima zaplesao veseli  ples.

  Toni Glavan 4.a

Jesenski list

Ja sam list trešnje.

Puhnuo je vjetar.

Pala sam u vinovu lozu kraj

slatkih bijelih bobica.

Onda iz vinove loze u kivi.

Kivi je lijepo mirisao.

Kora mu je malo  bodljikava.

To me stalno škakljalo.

Zbog toga sam bio nemiran.

Kada sam padao u kivi,

osjećao sam se kao ptica.

Uskoro je došao

 plavi leptir

i poveo me sa sobom.

                                                                                   Petra Padovan, 4.a