Osnovna škola Petar Berislavić Trogir

Povodom Mjeseca hrvatske knjige osim naše knjižničarke Katje Šćurle intervjuirali smo i učenicu u 7.a razreda, Dominu Skoko koja većinu svog slobodnog vremena provodi u predivnom svijetu knjiga.

Bi li sebe nazvala „knjiškim moljcem“?

Da, kad počnem čitati kao da mi se otvori neki drugi svijet, neki lijepi svijet i u takvim trenucima uopće nisam svjesna što se događa u stvarnosti.

Koje su ti omiljene knjige?

Najdraže su mi knjige poput serijala o Harryju Potteru.

Je li knjiga, po tebi, najbolji dar i koji ti je najdraži žanr?

Rekla bih da jest zbog više razloga. Jedan od njih bi bio taj što mi omogućava bolje i bogatije izražavanje. Što se žanrova tiče, najdraži mi je žanr fantastike kojem pripada ranije spomenuti serijal.

Bez čega ne možeš zamisliti dan?

Bez svojih crteža! Dnevno nastaju najmanje dva crteža.

Što te čini sretnom?

Sretnom me čini kad su moji prijatelji sretni i tegla Nutelle

Što misliš o lektirama?

Moram priznati da neke lektire znaju biti dosadne dok su mi neke jako zanimljive, tako da neke smatram nužnim zlom, a neke punim pogotkom.

Imaš li hobi?

Treniram tenis i učim tri strana jezika u slobodno vrijeme.

Što želiš biti kad odrasteš?

Pa nemam blage veze… Puno puta sam razmišljala o tome, ali još uvijek nisam dokučila gdje bih se voljela vidjeti u budućnosti.

U koju zemlju bi voljela putovati i zašto?

Voljela bih ići u Nizozemsku jer mi mama i tata uvijek pričaju kako im je tamo bilo super i jer mi tamo živi najbolja prijateljica.

Pišeš li?

Većinom pišem sastave zadane u školi.

Možeš li se u budućnosti zamisliti kao književnica?

Pa iako sam umjetnička duša, imam osjećaj da bi mi od toliko pisanja ruka otpala

I za kraj vam prilažemo Dominin sastav koji nas je oduševio, nadamo se da će i vas

Tajna mirnog dječaka

Sjedim u razredu. Profesorica još nije došla, a mali odmor završio je prije deset minuta. U razredu vlada uobičajena galama. Knjige za kemiju još su na stolu, netaknute te skupljaju prašinu.

U razred su upale razrednica, profesorica kemije i neki dječak. Razrednica ga je predstavila kao novog učenika. Došao je iz Zagreba u ovu našu školu u Dalmaciji. On se predstavio kao Mario Ilija Ćuk što je izazvalo smijuljenje. Imao je svijetlosmeđu kosu s kovrčama na krajevima vlasi, zelenosmeđe oči koje su izgledale prilično nestašno. Ima 13 i pol godina. Visoka stasa, malo niži od Nebodera (najvišeg učenika u razredu). Kladim se da se odmah svidio Fifi, koja se zaljubljuje u nekog drugog svakog dana.

Razrednica ga je posjela dvije klupe iza mene i Šime, mog najboljeg prijatelja. Sat je započeo i, kao i uvijek, čuo se žamor u klupama. Profesorica otvori imenik i prozove Denisa, Lucijanu i Đovanija. Denis ima najbolji glas u razredu i skroz rastura glazbeni. Lucijana misli da je Kim Kardashian, a Đovani obožava sladoled. Dok ih je ispitivala o sigurnosnim mjerama koje treba poduzeti u slučaju požara, pazeći da me Špija Anamarija ne uhvati, okrenem se i vidim da Mario, za razliku od ostalih, ne razgovara s partnerom u klupi, Cicijem, nego nešto čita ili samo švrlja po knjizi. Anamarija me pogledala upravo u trenutku kad sam okrenuo glavu put ploče. Začudilo me Mariovo ponašanje. Zar se u njihovoj školi dobijaju batine za brbljanje u razredu? Ili ih hipnotiziraju? Prijete li da će im zalijepiti jedinicu na lice, a ne u imenik? Ne razumijem...

Kemija je dobro prošla, odgovarao sam povijest i dobio peticu, na tjelesnom smo igrali košarku i Anđelko se slomio u pokušaju da pogodi koš.

Tijekom velikog odmora, Mario je nestao. Odjednom je istrčao iz škole. Cure su vodile privatne razgovore, a mi dečki igrali nogomet s bocom. Ivo, koliki je čudak i šeprtlja bio, uspio je ne ubaciti bocu u more. Napokon se pojavio i Mario. Sjeo je na klupu dva metra od nas i jeo svoj sendvič. August mu se približi te ga upita bi li zaigrao nogomet s nama. Duje se, kako on kaže, molio bogovima svih religija da nam se pridruži. No nije. Duje je opsovao toliko glasno da ga se moglo čuti na Čiovu. Mario ga je pogledao s klupe kao da je lud i udaljio se. Previjao sam se od smijeha. Duje je bio crven kao paprika.

Sljedeći sat stigla je obavijest od Goluba, glavnog pismonoše u školi. Idemo zajedno u razred i ne, nije to pravi golub. Danas nećemo imati zadnja dva sata zato što dvoje profesora vodi 7. c i 7. d na ekskurziju. Leo, slikar Da Vincijeve klase, izgledao je kao da će se baciti kroz prozor. Tako smo otišli na četvrti sat. Palmina je skakala tako visoko da se zamalo udarila u glavu. Dečki i ja sastali smo se na nogometnom igralištu i komentirali Marija. Sve nas je mučilo jedno pitanje: „Kako može biti tako miran?“ Nama je nemoguće zamisliti nas takvima u razredu. Željeli smo znati više. Podijelili smo se u grupe po pet. Jedna je grupa istraživala Mariovu staru školu, druga će se pokušati s njim sprijateljiti, treća će potražiti njegov profil na Facebooku i naći korisne podatke, a četvrta će ga slijediti.

Sljedećeg dana otkrili smo da Mariova stara škola ne tolerira loše ponašanje, ali se njihovi učenici ionako ponašaju pristojno. Našli smo ga na Fejsu, ali samo smo saznali da je sramežljiv. Druga grupa pokušala je obaviti svoj zadatak, ali bez rezultata. Kasnije smo ga morali pratiti. Ja to nisam mogao, iako me zanimalo kako bi to bilo biti špijun. Prišao sam Mariju za vrijeme odmora i predstavio se dobrim starim „Ja sam Marin“. Začudo, prihvatio je udicu. U ruci je držao iPod pa sam ga upitao koju pjesmu sluša i mogu li je poslušati. Svidjela mi se jer nije bila cajka, a nije bila ni neka blesava pjesmica. Uskoro smo počeli pričati viceve i razgovarali smo o tome što nam se sviđa, a što ne. Napokon sam ga upitao zašto je uvijek tako tih. Odgovorio je da su u staroj školi profesori bili strogi, da još ne poznaje svoje nove profesore i da se boji opaske. Smirio sam ga rekavši mu da se ne mora bojati, da može govoriti  u razredu, ali bez vikanja jer naši profesori samo opominju. Do kraja odmora ja i on, Marin i Mario, bili smo prijatelji.

Prošla su dva tjedna od našeg razgovora. Ne samo da Mario razgovara s Cicijem, nego i s ostalima oko sebe. Ja, on i Šime super se slažemo, a dečki Marija vole poput brata. Fifi je pronašla novu žrtvu – mene! Upomoć!

Intervju pripremile i odradile Petra Bobaš i Mirta Posnjak

Sliku uredila Domina Skoko